Kad se čita može malo tiše!

svi ste vi dio moje priče, ako i niste biće te-----------------------------------------dobro mi došli!

08.08.2017.

HLADAN TUŠ Znam da vas večina neće ni pokušati pročitati do kraja. Pa šta ima veze, i onako svi pišemo i objavljujemo prije svega zbog sebe. Ipak bilo bi mi drago da neko pročita da trud nije bio uza

Protezao se i češkao po glavi. Njegova karijera profesionalog boksera bila je pri kraju. Morat će se pozabaviit nečim drugim. Šta da radi čovjek koji se čitav život posvetio samo jednoj stvari? I onda ustane jedno jutro i to više ne mora raditi. Dobro je ako mu je to do sada bio napor. Ali šta ako mu je to bilo ono što je i volio, i sada silom prilika više ne može to raditi. Jednostavo došlo je vrijeme da ta svoje mjesto ustupi drugome, a on sam da počne raditi nešto drugo. Šta drugo? Šta on to može raditi drugo osim ovoga što je radio od malih nogu? Znao je on da će jednom doći ovo jutro i da će doći kraj jednom dijelu života. To je bio jedan lijep život kad se sve pogleda u cijelini. Bolo je tu i ružnih stvari. Lomio je nos dva puta. Ali vremenom se navikao i na svoj novi izgled pa mu je to sada bilo i nevažno. Odricao se često nekih svari. Kad je bio mlađi zbog treninga ponekad nije mogao ostati duže vani. Išao je ranije na spavanje nego njegovi vršnjaci. Gledao je kako oni nekada pretjeruju sa slatkišima ili brzom hranom. On to sebi nije smio dozvoliti. Morao je voditi računa šta jede. I najvažnije koliko jede. Stalno je bio na oprezu da nebi morao naglo mršati pred meč. Ili nabijati težinu.
 Bilo je tu lijepih trenutaka. Od prve pobjede na turniru u klubu. Preko prvog meča na koji su došli njegovi prijatelji iz razreda da ga gledaju. Imao je navijanje bolje nego neki poznatiji i bolji borci od njega. Kad je prvi put pozvan u reprezentaciju, nije mu bio ravnog. Znao je da ima kvalitet i da je bilo za očekivati da ga pozovu, ali bio je tada sebi najveći na svijetu. Mislio je da je svijet njegov. Pa onda kad je bio na polufinalu prvenstva Evrope. Ili trećem kolu na Olimpijskim igrama. Sve su to bile stvari kojih se rado sjeća. Od odlaska u profesinalce bilo je i uspjeha i padova. Nikada nije izgubi meč nokautom. Dešavalo se samo na poene da izgubi. I danas kad sve sabere, ipak je imao više pobjeda nego poraza. Nije imao nikavih posljedica. Zdrav je i dovoljno mlad da može nastaviti sa nečim drugim. Ima priliku koju nemaju mnogi. Ima i novca da pokrene neki biznis. Večina njegovih prijatelja spotista otvori neki restoran lil kafić. Možda će i on to uraditi. Ima i pozive iz dva kluba da bude trener. To mu sad nije neka dobra ideja. Vjerovatno će dolaziti u svoj matični klub. Moraće zbog svoje ravnoteže. Ne smije se sad opustiit. Mora ostati u formi kolko toliko. Nesmije se udebljati. Nikako nebi bilo dobro da za kratko vrijeme nabaci desetak kila. One bi se sad bez treniranja lijepile na njega kao lude. Ako vidi nekog dobrog borca koji bude tražio pomoć i ako mu on bude mogao pomoći svojim iskustvom i savjetima, on će to rado i učiniti.
 Uzet će ipak malo odmora od svega. Pokušaće otići i na krstarenje sa Slatkom. Ona je jedina sa kojom bi se mogao u isti vrijeme i odmoriti i zabaviti. To bi bilo ono što zovu spojiti ugodno sa korisnim. Ukrcat će se na brod pun najosnovnijih stvari i krenuti jedno mjesec kud ih more odvede. Izbjegavajući velike luke. Čak i one manje sa puno gužve. Osim ako im ne bude potreba da nešto dopune od svoje zaliha hrane ili opreme. Voda će im biti najveći problem. Ali snaći će se. Sad mu je najvažnije da se odmori daleko od kamera i svih onih manje ili više dobronamjenih koji bi ga sad opsjedali. Možda i griješi, i možda će ga svi vrlo brzo i zaboraviti? Sad kada nije na vrhu možda im neće biti ni zanimljiv. Morat će jedino još odraditi tu konferenciju za štampu. I svima reći da se povlači. Imao je još jednu ponudu da odboksuje jedan meč. Bilo bi tu dobrih para. Ali treba prestati sada. Može mu se baš sad nešto desiti. Čuvao se čitav život a sad bi mogo nastradati zbog par hiljada više u novčaniku lil računu. Nije sve u parama, potroše se one.
 
-Današnji meč je bio dobar. Ovaj mali mi je zadao par dobrih udaraca. Odavno nisam dobio ovakve batine. Netreba mi ovo da me sad pod stare dane tuku neki klinci. Mali stvarno dobro udara vrlo brzo će on biti možda i na samom vrhu. Večeras sam ga dobio na iskustvo. Ali i on je mnogo napredovao od prošle godine vidi se da se ozbilno posvetio treniranju i da od ovog posla želi jesti hljeb. Ako ovako nastavi neće još dugo biti gladan. Samo ne treba da ga ponese slava. Ja sam nekako uspio ostati trijezne glave i poslije osvojene tiitule. Ozbiljno sam svhvatio da je mnogo teže odbraniti tron, nego ga osvojiti , teže je nekad ostati prvi jer imaš šta izgubiti. Ako se boriš za titulu, pa iako izgubiš nisi ništa izgubio, jer nisi ništa ni imao. Ali kad si na vrhu osim titule, gubiš i status koji si do tada gradio. Bez obzira koliko si samouvjeren i svjestan nije ti baš svejedno. Nekako i sam budeš drugi čovjek, budeš gubitnik.
Onih pola godine kad titula nije bila njegova još su mu u sječanju. Izgubio je meč na poene i onaj Nijemac je osvoio titulu. Prije meča su se dogovorili da će revanša biti bez obzira na ishod. Kad je izgubio, novine su bile podjeljene, neki su pisali da je njegov protinik nezasluženo pobjedio. Drugi da je to bila čista pobjeda, kao suza. Bilo je i onih koji su govorili da je on namjerno pustio meč. Da bi se što više sponzora skupilo za sljedeći ,da se proda više televizijskih prava. Jednostavno govorili su da je namjeno tada izgubio tiulu da bi je ponovo vratio za puno, za trostruko veće pare. Istina je da je usljedećem meću on glatko pobjedio. Istina je da je on dobio puno više novca nego prvi put. Ali zaradili su i drugi. I njegov protivnik je imao puno veći honorar. Zaradio je i grad. I organizatori i udruženje. Gedaoci su bili takođe na dobitku gledali su još jedan dobar meč. Zaradili su i njih dvojica po par dobrih udaraca u lice. To je mogao biti sve a nikako namještena borba. Njih dvoica su i prvi put dali sve od sebe jednostavno jedna njegova nepažnja u trećoj rundi dale je Nijemcu prednost koju je on zadržao do kraja. Novine su tada povečale tiraže. I sad kad odavde pogleda, trebao im je tražiti dio zarade jer im je i on to omogučio, da prodaju veći broj kopija nego inače,
 Ušao je u tuš kabinu i otvorio ventil za hladnu vodu. Hladan mlaz poče padati po njemu. Malo je uzdrhtao na početku a onda se navikao, i uživao u tom rashlađivanju tijela. Šamponom je natrljao cijelo tijelo i kosu. Bilo je vrijeme da opere tragove posljednje borbe. Bilo je to posljednje tuširanje u ovoj svlačionici. Posljednje tuširanje profesionalnog boksera.

31.07.2017.

UTAKMICA(Znam da vas večina neće ni pokušati pročitati do kraja. Pa šta ima veze, i onako svi pišemo i objavljujemo prije svega zbog sebe. Ipak bilo bi mi drago da neko pročita da trud nije bio uzaludan...)

Utakmica
-Volim ja školu, ali još više volim kad je raspust- govorio je često Safet. I tokom školske godine najdraži dio sedmice mu je bio vikend. Proljeće je počelo, i on je jedva čekao da izađe vani kad ustane u subotno jutro. Ustao je na brzinu i bio je sav ustreptao, - Što će danas biti lijep dan. Sunce je već bilo jako. Na nebu nije bilo ni oblačka. Sa rajom iz škole dogovorio je da danas na školskom igralištu odigraju utakmicu u fudbalu. Utakmica je bila zakazana u jedanaest sati. Sad je bilo tek osam. Jednostavno po navici je ustao rano. Taj neki unutrašnji sat mu nije dao da spava. Cijelu predhodnu sedmicu je bio prva smjena pa je i sada sam od sebe ustao. Nije čak ni sat navijao. Osjećaj odgovornosti ga je tjerao da uvjek ustane sam i kad je škola. Nikada nije čekao da ga neko probudi ni majka ni otac. Budio se uvijek prije nego što budilnik zazvoni. Pa makar i minut. Često je tako budan gledao u kazaljke na satu i posmatrao kako se približavaju trenutku kada će početi zvonce da se trese. Imali su taj budilnik, koji je imao na svome vrhu malo zvonce i mali čekić uz njega. Neki mehanizam je pokretao taj ćekić i on bi datom trenutku počeo lupati po zvonu i to je trajalo nekih skoro minutu. Valjda dok sekundarica ne obiđe svoj krug. I onda bi se sam zaustavio. Bio je dovoljno bučan da te može probuditi i iz najdubljeg sna. Jutros ga nije čuo da je zvonio, možda ga nije ni navio. Nije se mogao sjetiti da li je to uradio. Ali nije mu to bilo toliko ni važno. Bitno je bilo da se on probudio sam i da ima dovoljno vremena da se spremi fudbalsku utakmicu raja protiv raje. Svi su oni bili iz istog razreda i bili su dobra raja. Ali nekako se potrefilo da njih većina muških stanuje u dvije susjedne zgrade. Bilo ih je gotovo podjednako u obje. Jednom su se dogovorili kad budu igrali fudbal da se nebi stalno birali ko će s kim, da ekipe budu svaka zgrada posebno s tim da, ako neko fali u nekoj od ekipa dodat će im se neko iz drugih razreda i iz njihovih zgrada. Tako su već igrali godinama da je to vremenom postao rivalitet. Počele su se statistike voditi. Koje koliko puta koga pobjedio. Znalo se čak koje najviše golova dao od raje u svakoj od ekipa. Safet je u svojoj ekipi bio jedan od vodećih strijelaca. Ovi iz druge zgrade su ipak malo bolji bili u zadnje vrijeme. Imali su dobrog golmana. On je bio čak najbolji golman, branio je čak iza reprezentaciju škole.
-To je zato što ja nisam mogao igrati u zadnje vrijeme- govorio je Safet, kad su ih ovi iz suprotnog tabora prošle sedmice zafrkavali zbog trenutnog odnosa snaga. Zadnji put su igrali za Novu godinu na snijegu. Tako da je ovaj današnji meč bio prvi nakon par mjeseci. Safet je baš poželio konačno zaigrati lopte. Samo je o tome razmišljao odkako je ustao. Na brzinu se umio, skinuo pidžamu i odmah obukao šorc i majcu u kojoj će igrati danas. Preko njih je ipak obukao i trenerku Svi njegovi ukućani još uvjek su spavali. Sve sobe su bile zatvorene, čulo se povremeno kao neko malo uzdahne ili promjeni položaj na krevetu, iz sobe gdje su bile njegove mlađe sestre. Safet je polako, kao što je i polako i tiho obavio sve potrebe u zahodu, ušao u kuhinju i za sobom zatvorio vrata. Iz frižidera je izvadio mlijeko i nasuo sebi jednu šolju. Ubacio je dvije kriške hljeba u toster i podgrijao ih. Kad su bile spremne, namazao ih je puterom i preko njih stavio list sira i kolutiće sudžuke koje je pronašao u frižideru. Ta dva mini sendvića su mu bila dovoljna za ovo jutro. Zalio ih je mlijekom.
 - Nesmijem se puno najesti, neću onda moći trčati. Ovo će mi biti sasvim dovoljno- razmišljao je u sebi. Pospremio je sto iza sebe. Šolju , nož i tanjirić ostavio je u sudoperu. Obično on sam odmah opere sve za sobom. Ali nije želio da pravi dodatnu buku ovo jutro. Neka ostali spavaju na miru. U ostalom to i nije nešto puno prljavog suđa, to može sačekati i dok se on vrati ako ga neko već od sestrica ne opere. Oprao je ruke nad sudoprem i obrisao ih o kuhinjsku krpu. Odlučio je za svaki slučaj da se pogleda i na ogledalo u kupatilu, da nebi imao kakvih mrvica po licu. Mrvica na licu nije bilo ali odlučii da opere zube još jedanom, a svakako nije bio ni siguran dali ih je oprao i malo prije. Nije ih oprao, jer je četkica bila suha kad je uzeo. Ponovo se vratio u kuhinju, uzeo je jedan list papira i napisao na njemu poruku roditeljima. U poruci je pisalo da ide do školskog igrališta i da je već nešto jeo te da će se vratiti do ručka. Poruku je zalijepio na frižider sa komadićem ljepljive trake. Iz ormarića na hodniku izvadio je svoje tene za fudbal. Nisu bile puno prljave ipak ih je jesenas očistio prije nego što ih je stavio u ormarić na zimsko mirovanje. Za svaki slučaj uzeo je i ključ. Znao je da njegovi neće nigdje danas ići. A sigurno bi mu rekli da imaju kakav dogovor za danas. Polako je otključao vrata i tiho ih opet zaključao sa sobom kad je izašao iz stana. Strčao je niz stepenice. Srećom nije nikog bilo od komšija. Ima njih nekoliko kojima smeta. Bolje da ih nije sreo.- Samo bi mi pokvarili dan, koji će biti prekrasan izgleda. Napolju nije bilo još nikoga od raje. Nema veze - pomislo je Safet. – otići ću malo do ovih kuća što ih pripremaju za rušenje. Htio sam juče ali nisam mogao. Morao sam otići na hor. Taman ću sada otići svakako nema nikoga pa ću tamo prošnjuhati da vidim šta ima. Odnekud je dolazio neki lijep zvuk. To mora da neko sluša muziku na balkonu ili im je otvoren prozor. Podigao je glavu i locirao nekoliko mogućih prozora i balkona odakle je mogao dolaziiti zvuk. Krenuo je prema grupi starih i napuštenih kuća. Te kuće su bile napuštene jer se po nekom planu koji je opština donijela tu treba praviti još jedna višekatnica.. Neke od njih su već počeli rušiti, a većina je još uvjek bila kao ne dirnuta. Tu ljudi već nije bilo mjesecima. Bila je i neka ograda oko njih. Ali ostavljen je i prostor da mogu ulaziti kamioni na koje se utovarao otpad od porušenih kuća. Kroz jedan takav prolaz ušao je i Safet među te kuće. Mislio je potražiti kakvu loptu. Viđao je radnike kako se igraju nekidan kad se on vraćao iz škole. Ako ništa biće neka konzerva pa će je šutati. Što je više hodao sve mu se više činilo da ga boli noga. Nije imao pojma zašto. Pipnuo bi se na to mjesto gdje ga boli ali ništa nije osjećao. Na momente bi to bilo kao samo sječanje na bol a nekad je stvarno bila istinska. Nije mogao da se sjeti da li se juče udario u nogu. Kao da mu je falio dio filma od dolaska kući do jutros. Koliko se sjeća u školi je sve bilo uredu a i kod kuće se jutros nije udario. Pokušavao je da ne misli na to dok se prbližavao jednoj od kuća. To je bila jedna dvospratnica koja je sa jedne strane imala posebne stepenice koje su vodile na sprat. Vrata od prizemlju su bila otvorena. Sama daska od vrata, čak je bila i položena uz zid. Prozora odnosno prozorski ramova takođe nije bilo na mjestima, neko kao da ih je skinuo i odnio. Safet je provirio da vidi šta ima unutra nije bilo bog zna šta da se vidi. Tu i tamo po koja razbijena flaša. Ostaci od sudopera. Bila je i jedna cipela. Gotovo ista kao da je njegova u kojoj ide u školu. Bila je kao nova. Nekao mu tu nikako nije pripadala. Pogladao je imali još šta intersantno unutra. Nije bilo ništa što bi mu bilo intersantno. Nije vidio što je najvažnije bilo za njega, nikakvu loptu. Primjetio je da na kraju te prostorije, u samo čošku imaju, još jedne stepenice koje su možda i veće po broju stapenika od onih sa vana. Razmišljao je na trenutak da li da se popne gore, ali je odustao nekako ga je odjednom bilo strah da se popne gore. Odbacio je tu ideju i nastavio svojim putem dalje. U daljini je vidio nekoliko pasa kako se veselo igraju na suncu.
 .- I oni su sigurno došli da malo prošnjuhaju kao i ja. Neću im se približavati pa neka na miru budu. Nekada sam svarno previše hrabar pa se ne bojim ovih uličnih pasa. Dobro, oni vjerovatno osjete da im ja neću ništa pa me ni ne diraju. Ipak neću ići prema njima. Idem ovim drugim putem. Samo što je izašao iza ugla ugledao je jednu malu loptu prišao joj je i lagano je šutnuo. I ako je bio ljevak potrudio se da je šutne desnom. Pokušao je lijevom ali kao da mu ta bol koju je osjećao nije dala da je šutne loptu. Odjednom pred njega istrči jedan ogroman pas i poče snažno i glasno lajati prema njemu. Pošto se bio zamislio, taj iznenadni lavež uplaši Safeta i on se instiktivno povuče nazad. Pas kao da je osjetio strah u njemu i krenu prema Safetu. Vidjevši da nema kud Safet se poče vraćati prema onoj kući koju je malo prije prošao. Pogleda prema onoj grupi pasa koju je maloprije vidjeo. I oni su se zaustavili i kao da osluškuju šta se to ovamo dešava. Dva od njih krenuše prema Safetu. Nisu još uvjek trčali. Safet odluči da uđe u napuštenu dvokatnicu u nadi da oni neće krenuti za njim, a posebno ovaj veliki koji mu je najbliži. Ako i krenu za njim pobjeće im na sprat, valjda neće krenuti za njim. Pa i ako krenu sigurno ima neka prostorija gore ili nešto gdje im se može sakriti, razmišljo je. Na trenutak ga opet zaboli noga. Trpio je nekako bol jer mu je sad važnije bilo da nekao pobjegne ovim psima. Nije sad imao vremena da razmišlja hoće li mu li neće nešto napraviti. Veliki pas uđe za njim u kuću. Safeta obli hladan znoj. Osjećao je kako su mu leđa već potpuno mokra. Mozak mu je ipak radio brzo. Pas je režao i išao prema njemu. Safet je pokušavao nekako da se prebaci prema stepenicama koje su bile na kraju te prostorije. Čitavo vrijeme je gledao u psa i hodao je unatraške. Plašio se da mu okrene leđa, nije želio dati priliku psu da ga iznenadi. Kao u inat nigdje na podu nije bilo ništa čime bi mogao otjereti psa. Komadi cigle su bili preveliki a i daleko su mu bili da ih dohvati. Nije bilo nikakvog drveta ili šipke da se eventualno zaštiti ako pas poleti na njega. Čak je i ona cipela sad bila bliža psu nego njemu, jer je bila uz sama vrata desno od prozora. - Jedina šansa su mi one stepenice – brzo je razmišljao. Ali ako ću trčati morat ću okrenuti leđa ovom psu. Nemogu ovako trčati. Puno ću biti brži ako budem trčao naprijed a ne unazad. Donio je odluku da se okrene. I potrčao je. Ali noge kao da su mu bile vezane. Kao da su na njima okovi od par stotina tona. Imao je osjećaj da prolazi čitava vječnost. Da se nije pomakao ni pola metra od trenutka od kad je odlučio da se da u bijeg prema stepenicama za gornji sprat. Nije smio da se okrene i da provjeri dokle je stigao pas. I koliku, i da li više ima ikakvu prednost nad njim. -Samo da mi se dokopati stepenica, mislim da će ja ipak brže ići po njima od ovog psa. Konačno je stigao do stepenica. Prvo što mu je bilo palo u oči bilo je to da su stepenici puno visočiji nego na normalnim stepenicama. Morat će jednu po jednu stepenicu savladavati. Planirao je ustrčati, preskočiti po jednu-dvije, ove su bile kao da su dio tribina sa školskog igrališta. Zakoračio je na jednu, pa na drugu jedva. Imao je osjećaj da mu pas diše za vrat. Krenuo je zakoračiti na slijedeću srepenicu , jedva je to napravio kao da je ova bila visočija od predhodne. Pogledao je ispred sebe, sve stepenice su mu se činile jednakim. Pogledao je ponovo ispred sebe. Ali ovaj put u svoje noge. Noge kao da su mu se skratile. Koračao je dalje i više prema vrhu stepenica. Noge su mu postajale sve kraće i kraće. Hvatala ga je panika. – Neću se stići popeti, noge su mi sve manje i manje. Izgleda da nije laž ona poslovica da su u strahu kratke noge. Ili u laži,svejedno je jer meni se noge stvarno smanjuju. Zapet ću za svoju trenerku. Evo gotovo da mi se vuče po podu. Ovom lijevom nogom ne mogu ni pola koraka napraviti. Mogu samo skakutati na ovoj desnoj. Moram se gore na vrh popeti. Ali ovih stepenica kao da je stalno isto, kao da neko uvjek doda još jednu. Ne ovo nije moguće pa meni su noge sve kraće i kraće. Pa ja ću se morati na kraju rukama penjeti. Morat ću puzati do vrha. Ovaj pas će me stići i ne samo da će me ugristi. Nego će me sada moći komotno i cijelog pojesti. Neće ostati ni komada od mene. Ne smijem odustati moram se popeti – hrabrio se pokušavjući disati umjereno i savladati sljedeću stepenicu. Noge su mu bile sve manje i manje. Činilo mu se, da mu je gornji dio tijela pet puta veći nego noge. Još uvijek je nekako uspjevao popeti se na sljedeći stepenik. Grabio je prema vrhu. Izvlačio je posljednje atome snage
. - Koji me đavo tjerao da upšte ulazim u ovo gradilište. Radoznalost će me sad koštati glave. Niko me vjerovatno i nije vidjeo da sam ovdje ušao. Tebao sam viknuti , upomoć dok sam bio vani. E koja sam ja budala sad me svakako niko nebi ni čuo i da poderem glas od deranja. Nisam trebao ići ni na hor. Kakav sad hor kakve veze sad ima hor sa ovim. Jao ludim. Nisam ništa napravio što nisam trebao, svi idu tuda kad idu u školu. To je jedini prelaz preko ulice. Evo još malo i stigo sam na vrh još par stepenica, valjda će mi noge izdržati do vrha. Tu je pješački prelaz, i tu se i prelazi ulica. Kako ću sada ovako. Sa ovakvom nogom evo me kao oni invalidi što prose na čaršiji. Ovo je užas jedan nikada više neću moći igrati lopte... neću moći voziti bicikl. Samo još ovih par stepenica i ja sam na vrhu. Moram izdržati, moram se popeti na vrh gore mi je spas, pobjeći ću ovom psu i nije me strah. Gore sigurno ima mjesto gdje ću se sakriti. Biće moje noge uredu samo mi se čini da one nisu iste. Neće se i nisu se one smanjile to se ja samo bojim da neću moći da se ponem do kraja. Gledao sam stvarno kad sam prolazio. Nije bilo nikoga, ja nikada ne pretrčavam! Uvijek gledam lijevo i desno. I kad nema nikog onda krenem dalje. Još samo dvije i gotovo na vrhu stepenica sam. Još jedna i evo me ,eno tamo nekih vrata. Okrenuo se da vidi ide li pas još iza njega. Na svoje veliko iznenađenje psa nije bilo. Podigao je ruke poželio da vikne - Uspio sam.- ali u tom trenutku se provalio pod i on je počeo propadati kroz neku rupu. I padao je kroz prostor, učinilo mu se da je pored njega prošao neki golf kroz prozor. Sad je padao kroz taj isti prozor. - Pa ovo je kao da sanjam da padam kroz prozor. To sam uvjek sanjao ali onda bi osjetio krevet ispod sebe. Ovaj put kreveta nema - oblio ga je hladan znoj i odjednom je osjetio nešto mekano ispod leđa. Otvori je oči- Pa ja sam ovo sve sanjao. Osvrnuo se oko sebe. Bio je u bolničkoj sobi.
Pored njega je bio jedan mladić na susjednom krevetu. - Nešto si ozbiljno sanjao, strašno si se meškoljio u krevetu- reče mi ovaj kad je vidjeo da je otvorio oči. - Zvao sam te ja, ali nisi se obazirao.
Safet samo slegnu ramenima. I pokuša se iskreneno nasmijati kao jednu vrstu zahvale za brigu. Sad mu je sve bilo jasno bio je u bolnici. Juče ga je prije škole, kad je pošao na hor, na pješačkom prelazu udarilo auto. Neki crveni Golf koliko se sjeća. Polomio je lijevu natkoljenicu. Evo mu je sad pod exstezijom ta noga. Zato je nije mogao pomjeriti u snu. Zato mu se činilo da ga boli. Vjerovatno zato ni u snu nije mogao da potrči brzo uz stepenice. Ali dobro je što je to bio san. Stvarno se je bio uplašio da neće stići, da se popne i da će ga pas sustići.
 Pogledao je na sat bilo je već jedanest. Za sat vremena stići će i njegovi. Uskoro će posjete... Pola sobe su zauzeli njegovi prijatelji iz razreda koji su ga došli vidjeti. Svi su mu poželjeli brz oporavak i da što prije izađe pa da se svi ludiraju zajedno. Rekli su mu da sad više nikada neće ići sam preko ulice. Uvijek će ga neka od djevojčica voditi za ruku. Svi su se smijali. Davali su mu punu podršku. Nije im ispričao svoj san. Možda će to napraviti drugi put. Kad su mu raja otišla ostali su mu samo roditelji još u sobi, pored kreveta. Njima je ukratko prepričao san. Posebno onaj dio kako je bježao uz stepenice, i kako su mu se noge smanjivale što je išao više prema vrhu. Ali da se ipak uspio popeti i da kad se okerenuo na vrhu stepenica da psa više nije bilo.
 Majka ga je slušala pažljivo i onda mu rekla.- Vidiš to je bio u stvari lijep san sa sretnim krajem. Taj pas to je bio tvoj strah od toga što si slomio nogu. Ti si bježao od njega i peo si prema vrhu. Podsvjesno misliš da ništa neće biti kao prije nego da će ti biti sve gore a ne bolje. Tvoja upornost da se popneš usprkos problemima je znak da ćeš bez obzira na trenutne probleme pobjediti i da će sa nogom biti sve u redu. Ipak si se uspio popeti na vrh i pobjediti. Za to se nemoj ništa plašiti, sa nogom će ti biti sve uredu. Te operacije su rutinske. Ti si mlad tebi će to brzo zarasti i vremeno ćeš i zaboraviti i da si slomio nogu i da te udarilo auto. Znači taj san ti je rekao da će sve biti u redu. Nemoj se ništa brinu, ti budi samo strpljiv i to će na kraju dati najbolje rezultate. Opet ćeš ti igrati lopte i trčati kao prije. A ići češ i na hor ako budeš želio dalje. I to kad si se na vrhu okrenuo i vidio da nema psa, značilo je da sve prolazi i da će se sve ovo zvati lani... To večer je Safet mirno spavao. Sanjao je kako trči po livadi i šutira loptu. Za ruke su ga držale dvije djevojčice iz njegovog razreda, ali nije mogao da im vidi lica. Ličile su na sve u isto vrijeme. Čuo je samo kako lijepo pjevaju. Činilo se da pjeva hor sastavljen od svih njegovih prijatelja iz razreda. Kao da pjeva hor njihove škole...


Noviji postovi | Stariji postovi